U jednoj kancelariji postavila je ona stol i naređala razna jela i svakojake đakonije. Pored slanog, na stolu su se ipak našle i razne slastice: "šubare", "breskve", "juliške", "polumjeseci" od oraha, "žarbo-kocke", "bajadere", "princes-krofne" i drugi kolači koje srećemo na baranjskim slavama i drugim prazničnim prilikama. Kako je neposredno kraj željezničke stanice bila i slastičarna "Kod Muse", naručila je ona tu još dvije litre crne kave – da ne fali.
Kolege joj došle, čestitale na dugom stažu, a našlo se tu i željezničara iz Mađarske koji itekako znaju što je dobra kuhinja. Mađari ne znaju "naški", ali zato prste ližu i samo viču: "hmh – cmok!" Kad, evo ti Muse sladoledžije s crnom kavom: "Komšinice, još je vruća!" I njega je baka počastila kao što je red. Gleda Musa one tacne sa šarenim kolačima: proba jedne, proba druge pa treće i sve tako redom, pa će na kraju: "Komšinice, jako su ti dobri kolači, moraš mi dati recepte za moju slastičarnu!" – "E, ne mogu", odvrati mu ona. "Kako ne možeš pa toliko si ih ispekla!" – začudi se Musa. I onda mu je ona morala objasniti da nije ona bila "majstor'ca od kolača", već njena kćerka, koja isto tako za te stvari nije bila verzirana, ali kako se baš skoro udala, "pod hitno" je kraj prave baranjske svekrve morala proći "slatki kurs"!
