Ovaj puta je "divan'la" o načinu gradnje kuća i pajti u baranjskom selu Kišvalubi (Branjini). Kamen za temelje su dovozili iz kamenoloma u surduku, a potom se zabijalo kolje na sva četiri ćoška buduće kuće ili pajte (veće šupe obično uz štalu). Za pravljenje kolja njen babo (otac) koristio je vancagu (tesarsku sjekiru). Zatim se od dasaka pravila oplata za zidove i u njih se utiskivala vlažna žuta zemlja izmiješana s pljevom, slamom, granjem i sl., a onda se to nabijalo nabijačom da očvrsne. Slijedio je dolazak cimermana (tesara), koji bi pravio krov.
Prije toga bi se kolje oblijepilo istom smjesom kako bi se dobile vitlenke za plafone. Na krov je dolazio biber-crijep, koji su dovozili iz Vinkovaca. Zidovi su se mazali blatom na "glat" i krečili. Takve kuće i pajte bile su tople, ali su imale jednu veliku falingu: stalno su ih kljucale kokoši, koje su inače spavale na dudu ("Kaki kokošinjac – niđe nije bilo kokošinjca!"). Zato su se kuće, koje su obično imale dvije sobe i kujnu s trijemom popločanim šesterokutnim ciglama, morale stalno popravljati i podziđivati.
A kad je gerontodomaćica trebala krene u obilazak druge korisnice, baka se prenula iz ranijih vremena i samo dometnula: "Joj, pa već ideš, a nisam ti još sve kazala o našem selu!".
